Beli treba: ruksak, čarape, bokserice, tople majice...

On svoj život nosi u najvećem ruksaku na svijetu. U njemu je mali anatomski jastuk, lampica na solarno punjenje pa je upali i noću razgovara sa svojom Marijom, beskućnicom. Griju se kraj kafe aparata na kolodvor, kad se zažele čokolade, ukradu je

- Beli treba: ruksak, čarape, bokserice, tople majice, kratke majice, tenisice broj 43 - odložio je kemijsku olovku.

Onda ju je uzela ona i pokušala pisati po papiru računa. Nije išlo, utiskivala ju je, derala vrhom kemijske gore-dolje, ali tinta se nije pojavljivala. Otvorila je na pola usta i malo dahnula na vrh olovke pa probala ponovno. Drhtavim slovima, više nalik dječjem rukopisu, napisala je:

- Gaće, čarape, ženski ruksak, trenirku, majice, hlače. Unaprijed hvala.

Na dvije ceduljice računa iz kafića u podrumu zagrebačko Importanne centra, dvoje beskućnika ostavilo je svoje male želje. Pao je dogovor, za tjedan dana čujemo se, ako što skupim s popisa.

A ovako je krenulo naše druženje. Bio je petak, večer nije bila obećavajuća, u Petrinjskoj 89 skupljali su se ljudi ispred prostorija Facebook grupe "Od srca do srca" koja skuplja pomoć za siromašnije i beskućnike.

Voditeljica grupe Vesna Ribarić, odavno me zvala da se pridružim druženjima kada dijele beskućnicima hranu, potrepštine, zimi tople jakne. Pa sam se i pridružila.

(Photo by Neven Krcmarek on Unsplash)

U trenutku se stvorio red ljudi, koji su strpljivo čekali da preuzmu vrećicu s malo pomoći, nešto prigodno uoči blagdana. Ali u redu na prvu nije bilo ljudi koje sam htjela upoznati - beskućnike. Bilo je starijih, koji hodaju po rubu egzistencije i jedva da imaju skucana primanja za račune, ali ipak s kakvim-takvim domom. Već sam u svojoj glavi odložila novinarsko pero, zadatak je bio pred propadanjem.

A onda me Vesna trknula:

- Evo naših beskućnika.

Dvoje, na prvu bih rekla u svojim 30.-im ili 40.-im godinama, zabundani, s kapama i maskama na licu. Stali su u red. Prišla sam i pitala za razgovor, gospođa je odmah prihvatila kartu pristojnosti i predstavila se, ali on je strogo odrezao:

-Ne!

Bila je to prva ograda, ogroman zid iza kojeg su se štitili i nisu dali neznancima da im priđu. Spontana, rekla bih i već naučena, reakcija obrane od svijeta koji je za njih bio grub.

- Mogu li vas barem pitati koliko ste na ulici - ustrajala sam.

- Deset godina - rekao je on, a oči sam mu jedva vidjela ispod kape na koju je navukao još jednu kapuljaču, pa onda maska, visoko zakopčana kragna jakne... Nije pomogao ni mrak i loša žućkasta rasvjeta na zagrebačkim ulicama. Skrivao je svoj lik u polumraku i ispod slojeva odjeće.

- Kako vam je na ovoj hladnoći - pitala sam ono glupo pitanje, kao da ne znam i sama da mi se hladnoća uvuče ispod hlača samo dok stojim i čekam tramvaj pet minuta. A oni su, osjetila sam jedva trpjeli da ih išta pitam.

Ona je, već osjetite, susretljivije odgovorila:

- Užas, ukočiš se, ne možeš dignuti ruku kad se hladnoća uvuče u kosti.

U tom našem ćaskanju od nekoliko minuta u kojem sam ispitivala teren mogu li do njih doprijeti, nekako se osjetila nervoza. Moj zadatak bio je pred propadanjem. A onda je on promrsio nervozno:

Evo, izgubili smo sad i red i vrijeme... - i okretao se glavom prema ulazu u kojem su dijelili pomoć.

Odmah sam ih ponukala:

- Dajte, odite, pustite mene, uzmite što trebate.

Ona se okrenula na peti, uletjela u ulaz, preuzela pomoć i brzo vratila. Osjetila sam tad da moram nešto napraviti, onako ljudski, samo je izletjelo iz mene:

-Ljudi, jeste li za ćevape, jeste gladni?

-DA!

Oboje, u isti glas skoro su viknuli, a meni se stislo srce jer bilo je to "da" gladi, osjetila sam to nekako.

U sekundi smo postali tri spontana poznanika koja se nađu i poklone povjerenje jedan drugom bez ikakva pokrića. Krenuli smo brzim korakom prema Glavnom kolodvoru i Importanne centru.

Odmah sam otvorila karte:

- Ljudi, idemo jesti, ali ja bih vas ipak nešto pitala. Voljela bih napraviti priču kako je to živjeti na ulicama Zagreba kad dođe zima, kako preživljavate... Ali evo i dogovor – ako ne želite, nemojte ništa pričati, idemo se ugrijati. Ako, pak, odlučite pričati, reći ćete gdje mi je granica, gdje sam pretjerala i što nije u redu.

Photo by Anthony Rosset on Unsplash

Dvoje beskućnika, on i ona mojih godina, prihvatili su tu kartu:

- Dogovoreno!

U podrumu Importanne centra, u kutku s brzom hranom, pale su kape i zasjale su oči. Već sam primijetila da ona malo sporije govori, da pomalo tetura dok hoda.

On je hodao korakom sportaša, uspravna leđa, čvrsta koraka. Stali su pred pult.

- Imate li ćevape - pitali su. Gospođa s druge strane kao da ih je već znala, barem iz viđenja, i odmah je pokazala nervozu što ih mora uopće slušati. Nisam je osuđivala, vjerojatno je često nailazila na beskućnike, u neke noćne sate servirala papirnatu vrećicu s lepinjama i pohanom piletinom ljudima koji se polupijani vraćaju s tuluma, vjerojatno se naslušala i psovki, neugodnih dobacivanja i vjerojatno joj je već puna kapa sve lepeze ljudi koji kolaju pothodnikom. Tako je sada podignula štit prema beskućnicima koji su bili gladni.

Beskućnica se saplitala u jeziku, gospođa iza pulta gubila je strpljenje, nije ju baš ni razumjela. Muškarac je bio vrlo komunikativan i sve što je htio od gospođe je dobiti informaciju kakvih umaka imaju, jer, eto, on je htio ćevape prelivene umakom, a ne s lukom, a gospođa iza pulta kolutala je očima i nije to nikako mogla shvatiti.

Kratko je trajao taj napeti odnos, a onda sam preuzela stvar u svoje ruke i rekla:

- Mi bi dvije porcije velikih ćevapa, jedne s umakom, jedne s lukom, a za gospođu pohanu piletinu. Bit će za 10 minuta? OK, ja ću se vratiti, idemo sjest' nešto popit'.

Odrezala sam gospođi iza pulta koja je promijenila svoj gard prema meni, jer ipak sam imala nalakirane nokte, umjetno krzno oko svog ovratnika i lijepo začešljanu kosu. Moj izgleda valjda je bio "OK" status pa se i odnos njene usluge odmah promijenio.

Povukla sam se s beskućnicima u kafić.

- Pitaj, što god želiš - odjednom je beskućnik otvorio svoje dvorište.

- Želiš li znati moje ime?

- Nije potrebno, ako se ne osjećaš ugodno - rekla sam.

A onda mi ga je rekao. Sljedećih nekoliko sati saznala sam puno toga o to dvoje ljudi, ali sam na stol bacila kartu krajnjeg povjerenja:

Vaša će imena ostati za ovim stolom jer će vas mnogi i prepoznati, izložit ćete svoje živote i možda vam kasnije to ne bude ugodno. Ja ću vam dati svoja imena - rekla sam, a oni su razvukli osmjehe kao djeca kad se iskreno raduju. Odsada će beskućnik u ovoj priči biti Stjepan, a beskućnica će biti Marija.

- Želiš čuti moju priču? Posvojili su me kao dijete kad sam imao dvije i pol godine. Živio sam s majkom... pokoj joj duši, i bakom. Ne znam što se dogodilo s bakom, zašto me nije voljela...., ali majka jest, na neki način. Ona je bila psihički bolesna, od čega je bolovala, ne znam. Znala se u nekim periodima gubiti. I onda je došlo do toga da se u toj kući čuo silan plač. Bio sam dijete, beba, dvije i pol godine. Susjedi su se zapitali što se događa i nazvali policiju. Došao je i centar za socijalnu skrb, vidjeli su, nema majke, nema bake, dijete samo... U kinderbetu ili na krevetu..., ja to ne znam. Jesam li bio gladan, možda sam imao pune pelene? Ne znam. Preuzeo me centar za socijalnu skrb - počeo je svoju priču Stjepan s gorčinom na licu. Izgovarao je te rečenice dramatično, kao da slušate monolog glumca u nekom kazalištu, kad se pogase sva svjetla osim onog jednog reflektora. Kad nestane sve, a on kreće svoju ispovijest dok svi šute, dišu kao jedno i bešumno.

Ta ga je priča još boljela, vidjela sam, rana je bila duboka, nije to mogao sakriti. Vidjelo se na njemu da još nosi to breme, kao da je bilo jučer.

(K.D.Hrnjkaš)

Baka ga nije voljela

Vratio se na baku koja ga, kaže, nije voljela.

- Majka mi je kupila odjeću i stavila je u drvenu škrinjicu. Nekad je život bio drugačiji i nije bilo lijepih ormara. Moja baka uzela je svu tu robicu iz škrinjice, izbacila sve usred dvorišta i zapalila. Svu moju odjeću. Dan-danas nije mi jasno zašto se to dogodilo - prepričavao je Stjepan svoju sudbinu.

Osjetilo se tada kako osuđuje što je netko mogao povrijediti malo dijete, njega, a dijete u naravi ne može biti krivo, niti može kome nauditi. Zar ne? Za stolom se osjetilo kako ovaj beskućnik osuđuje nasilje i grubost nad djetetom.

A onda su ga uzeli neki ljudi, Stjepanova majka ga je posjećivala. Brinuli su se neko vrijeme o njemu i onda ga ponovno vratili "sustavu". Kaže, nikad nije bio u pravom domu za nezbrinuti djecu. A onda su ga opet posvojili ljudi iz jednog sela, njega i još djevojčicu za koju se sjeća da je imala rođendan 10. svibnja. Bio je tu i sin ljudi koji su ih posvojili.

- Krenuo je moj život u drvenoj kućici. Tamo sam odrastao, nosio planjke. Kad sam imao pet ili šest godina, mene i posvojenu djevojčicu upućivali su prema stoci, kravama i svinjama. Znači, fizički rad... - govorio je već stisnutih zuba Stjepan. Na licu sam prepoznala da kreće priča u kojoj ima gorčine.

- Sa sedam sam znao musti krave, brinuo se o malim prascima, s devet godina nisam mogao nogom dohvatiti kvačilo na traktoru, a morao sam učiti orati po polju. More stvari... Tako je to išlo jedno vrijeme. Završio sam školu za kuhara i slastičara - otkriva detalje svoj života prije ceste. I negdje tu kreću neredi u njegovu životu.

Više puta sam prekidala razgovor i govorila da ne mora nastaviti, ako se osjeća loše ili neugodno jer bih osjetila da ga boli, da mu naviru loša sjećanja, ali on je nastavljao:

- Ja se ne mogu osjećati neugodno, ja sam presjekao i dvostruki mač i za mene nema toga neugodnog, ja sam borac, nema toga što može pred mene stati i oborit me. Samo metak..., ništa drugo - odgovorio mi je.

(Stjepanova krunica, foto: K.D.Hrnjkaš)

- Sad mi je 36 godina, no počeo sam lunjati sa 16 godina jer su me iskorištavali i znao sam što me čeka kad napunim 18 godina. Tom sam čovjeku (koji ga je posvojio op.a) spavao na prsima. S 14 godina rušio sam njihovu drvenu kući i gradio novu. Mislim da me volio kao da sam mu pravi sin. Onda su došli problemi... Bio je tu susjed koji je imao oko 300 ovaca. Jednom me kao dijete udario nogom u gu*icu i ja sam mu to zapamtio. Rekao sam mu da ću mu kad-tad nešto napraviti. Pa i jesam. Ostavio je svoja kola s kojima je vršio sijeno, a ja sam mu šilom probušio gumu. Kako je guma pukla, tako su kola sletjela u Savu. Eto, to ti može mulac - odrezao je Stjepan zlurado jer je pokazao i da djeca pamte i da mogu vratiti.

I tada je sve krenulo naopako u toj obitelji. Vlasnik vozila je došao u obitelj i rekao što se dogodilo, Stjepanov polubrat, prepričao je, stisnuo mu je šamar. A onda je otac zbog šamara istukao Stjepanovog polubrata. Stjepan je gledao, nije mogao ništa, bio je dijete.

Razdor u obitelji

Prepričava da se uplela u majka i nastao je razdor u obitelji oko posvojenog dječaka i vlastitog sina. Kaže, roditelji su se zbog toga skoro i rastavili.

- Ubilo me poniženje. Majka, koja je viknula o meni 'tko ti je to derište koje smo posvojili'. Ubilo me to... Derište, zbog kojeg su dobivali novac..., a ja sam radio. OK, nije mi žao, naučio sam puno poslova, danas se ne bojim niti jednog posla - prepričava Stjepan kako je nekako pao i sukob zbog kojeg je na kraju napustio kuću u koju su ga uzeli kao dijete.

Marija je cijelo vrijeme slušala sa strane njegovu priču i klimala glavom, činilo mi se da u detalj već sve zna o Stjepanu. Bacala je poglede suosjećanja, gurkala da priča dalje. A onda je i ona krenula sa svojom pričom.

(Marijine ruke, foto: K.D.Hrnjkaš)

- Ja sam na ulici otkad mi je suprug umro. No bila sam i ranije na ulici, po Španjolskoj, svugdje... Drogirala sam se bombonima, onda je došao i heroin. Bila sam u komunama po Španjolskoj, u Milanu i Torinu... Nisam bila neki džanki, nisam bila baš takav narkoman. A onda sam našla supruga, on je bio u zatvoru i počeli smo živjeti u centru Zagreba. Uvijek mi je govorio: 'Miči se od tih ljudi, nisi za to, predobra si, iskorištavaju te'. A mi se napijemo, nadrogiramo i onda me netko pokrade. Ali morate sve proći da bi skužio - nastavila je Marija govoriti sa mnom na "vi", iako sam već u prvim minutama našeg razgovora s njima prešla na "ti".

Cijelo vrijeme pokazivala je neko poštovanje prema meni, baš onako veliko. Ne samo da je govorila "vi", pokazivala je cijelim govorom tijela da me jako cijeni, poštuje, to što sjedim s njima. Droga je ostavila traga, to treba reći, ali i to da Marija jako pazi na detalje i ima onu socijalnu inteligenciju. U jednom trenutku slučajno je rukom dotaknula moju nogu dok smo sjedili u kafiću:

- Jooooj, oprostite, nisam htjela, pogledajte, imam čiste ruke, više puta sam se dezinficirala. Stvarno oprostite... ja nemam... - a ja sam je prekinula jer je htjela početi objašnjavati da nije prljava, da nema šugu, boleštinu ili što slično.

Marija je bila svjesna da je možda tako percipiram. Ali reći ću i ovo – da je netko skinuo moju i njenu majicu i približio do nosa, ne bi znao razliku čija je koja majica. Jer Marija je beskrajno čista, uredna, a na ruke baca alkohol i dezinficira se svakih 15-ak minuta.

Izbodena nožem

- Ništa, na cesti sam otkad je muž umro. Sve je krenulo nizbrdo. Stan u kojem smo živjeli zapečatili su. A onda sam izbodena nožem, branila sam neku žensku da nju ne izbodu, pa sam ja dobila nožem. Nebitno... što sam se uopće petljala i spašavala je, nisam se trebala petljati. I tako, na cesti sam, snalazim se - prepričava Marija svoju priču s daleko manje detalja od Stjepana.

Ona skače u svojoj priči s teme na temu, teško ju je nekad pratiti, ali ipak sam uhvatila da ima čak dvije sestre. Jedna je na terapiji tabletama kao i ona, druga ima "sređen" život.

- Ja, koliko god da sam na cesti, neću se predati - u jednom trenu dobacuje Stjepan.

- Ni ja isto - domeće Marija, onako spremna, kao vojnik koji treba u bitku i nadima prsa.

Dan kad smo razgovarali bio je jako hladan, ispod nule. Već oko 21 sat hvatalo se inje i ledila su se stakla automobila. Kako je spavati na hladnoći na cesti?

- Stisnem se uz nju i pokrijemo se s par deka - počeo je Stjepan.

- Ujutro dođemo do grijalica na Glavni kolodvor, stisnemo se gdje izvire toplina. Toplo je kraj aparata za kavu - otkriva Stjepan male tople kutove na kojima se griju.

- Ako nemamo za kavu, zamolimo nekoga da nam kupi i tako lagano počnemo dan - govori Stjepan.

- Hoće li vam tko kupiti kavu - pitam.

- Deset nas odbije, a onda 11.-i kupi. Ljudi nisu OK - kaže Marija. Na Glavnom kolodvoru već ih dobro znaju. Puste ih na miru, znaju kako žive.

(Photo by NordWood Themes on Unsplash)

- A mi ne radimo nered. Što će s nama? Nismo problematični, ne radimo nered, puste nas da se ugrijemo - kaže Stjepan. A onda je krenuo pokazivati svoj ruksak, najveći koji možete zamisliti, izgleda kao prijenosni ormar, svjetloplave upečatljive boje. Kad ga vidite, rekli biste da na leđima nosi trostruki ruksak onih kompanija za dostavu hrane. Ali on u njemu nosi svoj život, i Marijin.

Lampa za noćne razgovore

- Izgledam kao turist - smije se, a Marija dodaje:

- Tu ima stvari za mene, vlažne maramice, svašta nosi...

- Imam i lampu na solarno punjenje pa stisnem gumb kad smo u mraku da se još malo družimo, popričamo, a onda idemo spavati. Dobio sam i anatomski jastuk - govori i vadi van iz svog ruksaka omanji jastuk i dodaje kako ga leđa više ne bole otkad ga ima. Imaju i mobitele, ali prazne, ponekad ih uspiju napuniti, nazvati prijatelje, a Stjepan i kćerkicu. Tada otkrivamo da ima i dijete...

- Čuješ li se s njom, zna li ona za tvoju situaciju - pitala sam.

- Slabo, ima šest godina, još je premala da bi mogla shvatiti. Ne, ne, ne želim... - odgovara i pokazuje da ne želi da njegova kćerkica zna za njegovu sudbinu. Barem ne još.

Tada doznajem kako je odabrao ime svoje kćeri. Ponudio je na stol još jednu tužnu priču:

- Kao posvojeno dijete nisam imao formulicu, traktorčić za igranje, Nintendo, ništa... Ja sam bio dijete među kravama i svinjama, bio sam tamo da se radi, ne da se igra. Dok su ljeti djeca odlazila na more na kupanje, ja sam bio na polju, vršio sijeno, zubljao, muhe su mi bile po ustima, boli su me komarci... Taj prijatelj bio mi je kao brat. A onda sam se preko njegovih zaposlio na građevini. Radio sam na obnavljanju ribarnice na Dolcu. Trebalo je sve tuć' sa štemericom, cijelu ribarnicu sam ištemao svojim rukama. Nakon osam sati rada, otišao bih se kući otuširati, a onda sam još dva sata sate boksa odradio, sportski sam tip i uvijek sam nešto trenirao. Dođem jedan dan kući, dođe mi teta mog prijatelja. 'Sjedni, skuhala sam kavu. Moram ti nešto reći, nije dobro, kaže mi. Vidio sam suzu. Moj prijatelj je poginuo.

Skočio je tada, prevrnuo stol, počeo vikati.

Prijatelja izgubio u 'ćoravcu'

- On i drugi naš prijatelj iz sela igrali su se ćoravca. Ne znaš što je to? Ono kad ugasiš svjetla na autu i ideš direkt kroz raskrižje, a onda sa strane naleti auto... Na Golf dvojku mojih prijatelja naletio je Audi sa 180 na sat. Prepolovio ih je. Letjeli su 300 metara. Moj najbolji prijatelj bio je još živ kad su došli policija i Hitna, umro je na operacijskom stolu. Pluća i jetra pretvorili su se od udarca u tekućinu. Drugi je prijatelj bio tri dana u komi, danas ima obitelj - prepričava Stjepan kako je izgubio najboljeg prijatelja. Njegova djevojčica danas nosi ime tog prijatelja.

- Ja nemam djecu, hvala Bogu. Mogla sam imati, ali nisam bila spremna, nisam htjela, bolje ne... da pati kao ja? E, nećeš - odrezala je Marija.

Neprestano me progonila misao gdje spavaju, jer dok smo pričali, vani je već bila ozbiljna hladnoća. A prespavati noć?

- Vagoni, klupa, nekad u nekim buksama, napuštenim kućama. Ima i svađa oko mjesta za spavanje. Svega bude. Jednom sa se vratio iz zatvora, a moja buksa (tako zove napuštene kuće op.a) zauzeta. Pitam 'što radite mojoj gajbi', veli on da je to njegova, ne moja. 'Ma nemoj', kažem i promrsim da ja sad trebam postaviti s onim stavom 'di si ti bio dok sam ja bio tu'. Ali nisam. Promijenili su i raspored gajbe dok me nije bilo. Samo dobacim: 'Evo ti gajba, naći ću si ja drugu, ali nisi u redu, mogao si barem složiti još jedan krevet sa strane, a ne da budem na cesti - govori Stjepan.

Iako gajbe, bukse, napuštene zgrade, paze da u njima njihov kutak bude čist. Odu do Caritasa po čisti jastuk i posteljinu, jer lako je navući buhe.

- Znam neke koji se češu, grebu, imaju rane, sve upaljeno... Žao mi ih je, ali prepala sam se. Pazim da ne dobijem i ja svrab, ne hvala", govori Marija i diže rukave na majici i pokazuje ruke da ona nema svrab, da pazi na higijenu i da se nije zapustila. Otkriva i da se svaka tri dana ode otuširati i okupati kod prijatelja. A onda se opet vraća na svrab koji je vidjela kod nekih i na prvu pokaže gađenje, a onda opet završi: "Ali tko sam ja da im sudim, možda su imali loš dan, tko zna...

Znaju na pamet vozni red

Doznala sam da znaju na pamet vozni red, barem vlakova koji im trebaju. To su oni koji dođu u Zagreb na "noćenje", topli, baš kakve oni žele. Zavuku se u njih i noć onda bude podnošljivija. Otkrivaju da novi nisu dobri, imaju samo uske stolice, neudobne, ne može se leći i spavati.

(K.D.Hrnjkaš)

Bolji su stari vagoni, ali su jako nesretni jer su uklonili mehanizme za razvlačenje sjedala pa ih više ne mogu razvući kao krevete. Ali su i ljuti na druge beskućnike koji rade nered pa dolazi policija i rastjeruje ih sve. Kroz priču otkrivam da su se naučili kloniti nereda, kad zagužva izmaknu se, nestanu, kad se sve raščisti, vrate se. Gotovo kao sjene.

Hrane se po pučkim kuhinjama, ali priznaju i da ukradu. Imaju svoje razloge, ponekad im dosadi njihova hrana, zažele se i čokolade.

Naivno pitam, imaju li neke svoje punktove, možda kakav restorančić, ćevabdžinicu u kojima znaju ljude i u koje navrate potkraj radnog vremena pa da im možda nešto daju za jest ako je što ostalo. Naivno od mene...

- Ma neugodnjak mi je, neću se ponižavati, ma ne.... Pogotovo da me pamte po tome, ma bed mi je - govore u glas oboje.

- Draže mi je ovako, kao s vama, to mi je predivno, upoznat nekoga, tko ti želi iskreno dati, a ne pita te ni kako se zoveš - rekli su i oči su im se zasjale.

Da, u tom čudnom trokutu druženja koji je nastao između nas, osjetila sam da i ljudi na cesti imaju svoj ponos, svoje "ja", da i oni imaju svoja nepisana pravila što je u redu, a što nije. Tako moram spomenuti i to da je Marija čitavu večer pospremala naš stol. Više puta zamijenila je pepeljare gundžajući na konobara koji to ne radi. Dotočila bi piće, skupila papiriće i počistila sve kao kakva domaćica.

A njena je priča malo drugačija. Bila je u domu za nezbrinutu djecu. U srednjoj školi bila je više oko škole, nego u školi.

'Ja ti imam gebis'

- Bila sam više na ulici. Ma davali su mi i tablete jer sam bila hiperaktivna. Crvene i žute, samo da spavam i da nemaju sa mnom posla - govori Marija. Bilo je tu riječi i o silovanju, zatvaranjima, na trenutke je bilo teško pratiti njenu priču pa neću o tim dijelovima.

No što kad zaboli zub, kad dođe prehlada?

- Ja ti zube nemam, gebis... - pokazuje Marija da ima umjetne zube. Boli je mjehur, kaže da su bolovi za umrijeti kad mokri. Zdravstvenu je Stjepanu netko ukrao.

- Spavaš i pokradu te - otkriva. Ponekad ih umor savlada i ne čuju kako ih okradaju, ali Stjepan priznaje da spavanje na ulici nikad nije ono pravo spavanje, da su razvili PTSP, da u snu čuju kako dolaze po njih, policija, kako ih tjeraju, da sanjaju napade.

Jedino, on će primijetiti da je možda 'pitomije' biti beskućnik u Rijeci.

- Mentalitet je drugačiji, ljudi te hoće pitati jesi li gladan, žedan. U Zagrebu kad pitaš za kunu vele 'od*ebi, trebaš alkohol'. U Rijeci je bolje - kaže Stjepan i kaže da je ljetos bio u Rijeci, išao je vlakom, ali ne otkriva recept kako je tamo stigao bez lipe. Kartu sigurno nije kupio.

Slušajući njihove priče postajem svjesnija koliko je jaka volja čovjeka za životom, ma kakvi god uvjeti bili. Ali i toga da među beskućnicima itekako ima ljubavi, pa i romanse...

Njih dvoje? Nisu par, ali Stjepan kaže da nisu ni daleko od toga. Marija je više puta poljubila Stjepana u sljepoočnicu, onako nježno, kad bi osjetila da mu treba. A on bi nastavljao svoju priču. Ovisnica, koja je sad na tabletama, usporena, s gebisom u ustima, koja pazi da neprestano dezinficira ruke, koja posrće u hodu i pravda to žuljevima na nogama (a ja joj moram vjerovati), koja bez zadrške priča o svojim padovima, lošim potezima, životu na marginama, uz Stjepana postaje žena koja osjeća, koja voli, koja brine i koja daje podršku.

(Stjepana čuvaju svi sveci, K.D.Hrnjkaš)

A Stjepan? Pa, već ste pročitali da u najvećem ruksaku na svijetu za nju nosi i njene stvari. Dekice, jastuk, lampicu koju pali kad padne noć i kad pričaju.

- Nekad ti dođe da se rokneš i da nestaneš. Al opet neka viša sila, Bog, kaže: 'Ajde dalje'. I ti ideš - govore mi. I da nešto raščistimo, nisu oni sveci, niti su jadnici, niti su tužne hodajuće sjene Zagreba. Ili zapravo jesu, ali ne treba ih romantizirati.

Imaju oni i staža u zatvoru, Stjepan sveukupno osam i pol godina, Marija mora uskoro na godinu dana u Remetinec.

- Oružana pljačka, na kraju nisam ništa ni ukrala. Dobila sam rad za opće dobro, ali kome da se javim, ja sam na ulici, tako da je to zamijenjeno za godinu dana zatvora kad me dohvate policajci - priznaje.

Ali su svjesni svojih loših poteza, nose oni u sebi onu iskrenu želju kojom bi htjeli vratiti film unatrag i jako ga presložiti.

- Želim svoju kuću.

- Mir.

- Prijatelje.

- Skinuti se s droge.

- Posao.

- Nekoga tko će me razumjeti i pomoć. Pa ću ja onda drugome pomoć.

- Prijatelja koji te neće krasti.

Nije važno kojim su redom ovo nabrajali, ovo su želje Marije i Stjepana.

Božić? Zadnji je Stjepan proveo u zatvoru, šćućurio se i mislio samo na svoju djevojčicu.

Ima li u njihovu životu veselja, pitala sam.

- Ma ima, meni je danas baš veseo dan! Znaš što me veseli? Posebni ljudi. Ako si ti astronaut i na neki način si pod posebnim zvijezdama. Takvih je ljudi malo. Ako gledaš kroz teleskop i ugledaš zvijezdu padalicu, to je tvoja zvijezda. Danas si ti naša zvijezda, majke mi, jesi! To me veseli, ovo će ostati tu, za svagda - pokazali su "moji" beskućnici na srce i iskreno se zahvalili.

A na čemu? Na porciji ćevapa, na dvije kave... Dobro, pala je i jedna piva i jedna žestica, ali sama sam povukla da jednu popijemo. Ovi ljudi iskreno su cijenili mali znak pažnje pa su me za kraj poveli do svoje spavaonice, vlaka parkiranom na kolodvoru.

- E, nećemo te voditi tam gdje mi spavamo. Daleko je i mrak je, sorry ti nisi na to navikla. Prepast ćeš se... e, al' fala što si s nama. Mi smo navikli na grubost. Ti nisi, nemoj se molim te uvrijediti, molim te... - ispričavala se Marija i vodila me do jednog vlaka.

Pozdrav željezničara

Pokazali su kako ulaze u njih. Zaposlenik željeznice stajao je na pruzi pored nas, dignuo je rukom na pozdrav. Mislim da je znao što je na stvari i da zna ovo dvoje beskućnika.

I za njega to je to u redu, ne rade nered, ne divljaju, samo se žele ugrijati. Preskačući prugu, malo sam proklizavala jer je površina pragova postala skliska kao nauljeno staklo. Smrznuli su se, inje se nahvatalo i pod lampama su se svjetlucali. Bit će to jako hladna noć, para je izlazila iz usta i nosnica.

(K.D.Hrnjkaš)

Ali znate što? Na pozdravu, ovo dvoje ljudi me zagrlilo, podiglo ruke u znak pobjede. Rocky, imaš konkurenciju, ovo dvoje ljudi su fajteri, baš pravi, oni koji nose sve boje, od ljudi koji su bili u zatvoru, s dosjeom i nelijepom prošlosti, do boja djece koja su bila ostavljena u domovima, uzeta od obitelji, koja su od najranijih svojih sjećanja skupljala loše priče. Oni su fajteri koji spavaju na ulici, koji će upasti i u tučnjave, koji će ukrasti da se zaslade čokoladom i koji vole. Koji imaju snove, koji žele bolji život.

I da ne završi sve patetično, zamolila sam Stjepana recept za sarmu, sjećate se, on je kuhar i slastičar.

Seoski recept za sarmu

- Hoćeš recept za sarmu? Nikad nisi radila sarmu u svojoj 39. godini - oprao me na trenutak Stjepan.

"Ma ne, krivo si shvatio, jesam, al još nisam dobila taj okus koji volim", isprljala sam.

- OK, hoćeš recept za grad ili selo? ... Ma ja ću ti dati recept sa sela. Domaće zelje sa sela obavezno. Onda, najbolji je seoski mesar, koji napravi najbolje mljeveno meso. Ali najbitniji su začini od domaće crvene slatke paprike, malo ljute paprike, ali moraš paziti da ne pretjeraš jer ne voli svatko ljuto, potom na to dolazi obavezno malo papra, puno češnjaka, crveni luk... Ali ništa tu ne smije biti divlje uzgojeno, nego prirodno, mora biti eko proizvod sa sela. Tu marinadu treba pustiti cijelu noć. Onda se prelazi na glavni posao. Pripremaju se kuglice, rolaju u zelje. Voliš li onda paradajz ili fant unutra? - na kratko me je pitao.

"Paradajz", odgovaram.

- OK, to ubaciš unutra i tek nakon sat ili dva ubaciš fant, ne stavlja se on odmah. Ako u kuhanju previše začina ubaciš, oni ispare pa kad kreneš jesti, fali ti nešto. Najvažnije začine stavljaš pred kraj, ne možeš fulati! Pun pogodak, ajd živjela!

PS. Stjepan se nije javio kako je rekao u dogovoreno vrijeme. Zaboravio je ili nije imao kako. Sjećate se, ima mobitel, ali prazan. Skupila sam većinu stvari s popisa. Morat ću ih jedan dan potražiti. Ako vidite čovjeka s najvećim svijetlo plavim ruksakom na leđima, dajte mu još jednom moj broj i neka nazove.

Tekst je originalno objavljena na RTL.hr: https://bit.ly/31Tf4Jq