Foto: Romeo Ibrišević
Bio je dovoljno lud i nazvao ministarstvo.
„Ja sam Romeo Ibrišević, trebao bih nešto ministricu Holy.“
„Dobro, spajam…“
„Halo? Znam ja tko si ti i što radiš… Reci, u čemu je problem? Mogu pomoći?“
Na trenutak se Romeu slomio film, imao je pripremljen govor, uvod, kad ono… Pribrao se.
„Mi u subotu radimo akciju na Žumberku, a vi bi mogli biti Crvenkapica… Ja bih donio vuka, pa bismo pokazali olupine. Može?“ ispalio je i nadao se da će ostati živ.
„Joooj, zgoda ideja! Baš imam crveni kompletić, jučer sam ga vidjela u ormaru. Kada treba doći?“
„Subota.“
Dogovor je pao, od ludog poziva telefonom ministrici zaštite okoliša Mirele Holy do akcije na koju je povukla i suitu, članove saborskog Odbora za okoliš. Nacrtali su se na Žumberku, pao je foto session ministrice-Crvenkapice, kao original ponijela je košaru s ićem i pićem.
„Bio je tu i Plenković, prije nego je postao Plenković“, smije se Romeo misleći na njega kao sadašnjeg premijera.
Romeo je dobio krila, pa je pokušao na istu foru kasnije dobiti i ministra Zmajlovića. Preko „poštara“, pitao je bi li htio na kratko postati zmaj? Odgovor nije dobio, valjda je djelovao neozbiljno.
„Mirela Holy je shvatila, poruka je bila pokazati olupine tamo gdje im nije mjesto. Kasnije sam pomalo izgubio moto, onu forcu da moram nekome objašnjavati. Ali drugom prilikom sam sreo Plenkovića i on me se sjetio. U šali mi je dobacio: 'Ti si onaj Olupina'. Smijali smo se, bio je tu i umjetnik Lupino i ja, Olupina“, prepričava Romeo Ibrišević.
Ovaj fotograf i istinski zaljubljenik prirode, tijekom mnogo godina izvukao je 16.000 olupina automobila iz najudaljenijih kutova netaknute prirode, čupao ih je ispod slapova, vadio iz korita rijeka i pitomih brzaca, uklanjao s livada obraslih u šafrane, dizao s dna mora. I kad je stigao do broja 16.000, prestao je brojati, valjda je ponestalo zida na kojem je utiskivao crtice za svaku karoseriju koju je iščupao iz prirode, sada ih samo vadi.
'Gdje će završiti svi lijepi auti, pitao se'
A kako se novinar i fotograf našao u olupinama? Bilo je to prije 18 godina ili koju godinu više, priznaje, 'tko to više broji', kada je svom uredniku u automagazinu došao je s idejom, koju urednik nije mogao „probaviti“.
„Obilazili smo sajmove automobila - Pariz, Ženeva, Tokio, Frankfurt, Torino… I s jednog putovanja sinulo mi je pitanje - gdje završavaju lijepi novi auti? Jasno, naokolo! Bio je to okidač, otišao sam uredniku i rekao da će svi ti auti završiti na otpadu“, kaže Romeo.
Prepričao je njihov razgovor.
„Kakvom otpadu?“
„Pa u šumama i gorama lijepe nam domovine“.
„Ma ne izmišljaj…“
Skinuo je urednik Romea s dnevnog reda, a onda ipak popustio. Romeo ga je poveo jedno popodne na Žumberak. Mjesto s olupinama.
„Koliko ima tih auta?“
„Pa 30-ak…“
„Dobro, i?“
„Pa ne može naša himna počinjat' s 'Lijepa naša domovinoooo'. Kak' može tu bit' 30 auti?“
„Nismo mi smetlari, mi smo ozbiljni novinari!“
I onda su ti ozbiljni novinari i urednici završili razgovor na godinu dana. Toliko je trebalo uredniku da „proguta“ Romea. A onda mu je nekako sjelo, popustio je i otišao do resornog ministra za zaštitu okoliša Bože Kovačevića.
Tražio je dozvolu da uđu u nacionalne parkove i pokupe odbačene karoserije. Jer ako nešto u ovoj državi treba, onda je to sveti pečat, čak i kad netko ima ideju i volju da prirodni park očisti od starog lima.
„Mičite ih, tko vam brani!? Ali drugi ministar je za to resoran“, bio je odgovor.
Ministarstvo kulture i Božo Biškupić, to je bila prava adresa, pa su otišli i njemu.
„Super“, kratak je bio Božo Biškupić, puknuo štambilj, dozvola je bila tu.
I kako to ide na početku svake priče, pun elana i volje, Romeo je organizirao da rendžeri izvuku 1500 olupina iz Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, pa onda u Gospiću još njih 1200.
„Koliko“, nevjerno sam pitala.
„Ma da… Bum ti pokazao fotke“, dobacio mi je Romeo i bilo je jasno da je već tisuću puta odgovorio na to isto čuđenje da se samo na jednom području može naći toliko odbačenih starih automobila. Svuda naokolo.
I danas jednako
Je li danas onda bolje?
„Prekjučer sam bio na ulazu u Kopački rit. Vidjet ćeš sliku… Neki čovjek ima servis i aute, koji mu ne trebaju, sklonio je tamo, na sam ulaz u Kopački rit, nije čak u nekoj zabiti“, otkriva Romeo da se isto ponašamo i danas, da mnogi ni ne skrivaju svoja nedjelja.
„Krš i lom“, komentirao je prizor u tom komadiću raja na istoku naše zemlje. I može shvatiti Romeo da su nekad ljudi odvozili svoje krntije na posljednju vožnju do nekog šumarka i ostavili ih jer se moralo platiti 100 maraka da staru drndalicu netko preuzme. Ali danas je to sirovina, željezo, za koje se dobivaju novci i više mu nije jasno da se to i dalje radi.
Jednom je urednik mahnuo Romeu ispred nosa njemačkim časopisom Bild, u njemu je bila priča da neki zarađuju milijune na šrederu. Valjda je i on mogao biti pametan, kupiti kamiončić, izvlačiti olupine pa ih provući kroz šreder, izvući metal i zarađivati.
„Ali ja sam bio novinar, nikad nisam pitao koliko auto vrijedi. Kilogram željeza je 1984. bio 20 lipa, sada je 1,20 kuna… Ali taj auto ne smije tu biti, bez obzira košta li 500, 5000 ili pet milijuna kuna. Glupo je da taj auto bacaš u prirodu, baš glupo“, govori Romeo. Ni danas nema šreder.
Ivica podigao auto u zrak
Ponekad, ali samo ponekad, olupine u prirodi dobiju smisao. Tako su na Mljetu imali čišćenja, ali jednu karoseriju lokalci nisu dali.
„Govorili su da treba Ivici Kosteliću, da on tu vježba, diže ih... Ivek je shvatio da se usred ljeta može skijati na Stojadinu, nekad treba samo imati kliker i prebrikat priču“, otkriva Romeo da i olupina može dobiti drugu svrhu. Nastale su fotografije s Ivicom, ponekad u pričama ima i dobrih stvari.
'Ivek je shvatio', rekao je Romeo i okinuo fotke s Kosetlićem
Druge su, opet, kao iz hororca, tako i ona sa Srđa ponad Dubrovnika. Požar je progutao makiju i nisko raslinje, osvanula je pustoš i lim... Ukazalo se groblje medicinskih kamiona, bolničkih kahlica ili tuta, kako ih Romeo zove. Apsolutni prizor apokalipse.
„Ma zna se čije je to. Uvijek se zna. Kao da u Veloj luci pitaš čiji je crveni Renault 4 i svi znaju da ga je 40 godina vozio onaj tamo“, govori mi.
Na krivom mjestu u krivo vrijeme
Ponekad bi se Romeo našao u krivo vrijeme na krivom mjestu.
Zarečki krov, jedini slap kraj Pazina, prolazi Romeo i stane udahnuti ljepotu.
„Inače radim fotografije prirode za kalendare, lijepe stvari. Vidim olupinu. Pa čekaj, zar su je i tu uspjeli baciti? Škljocnem sliku i idem dalje. U međuvremenu saznam priču. Vatrogasci su radili vježbu spašavanja čovjeka iz auta pod vodom i uvjet je bio da ima visinska razlika. Tjedan dana sami su pripremili olupinu kraj slapa, vježba je trebala biti idući tjedan. A ja sam se našao usred priče i naletil'. Pa kud sam baš ubo“, smije se.
Ali ne bi se on čudilo da se i kraj prekrasnih slapova nađe krntija, vidio je takve stvari, pa se jednom šalio sa Slovencima da bi iz vica mogli ubaciti olupinu u Bled. Naravno, kasnije bi je izvukli, ali Slovencima je i sama ideja loše sjela, ošinuli su ga pogledom, valjda se i prekrižili.
Kod nas?
„Baćinska jezera, najljepši pogled! Zaboravi autoput, ideš po staroj D1. Tu je malo ugibalište i pogled puca u daljinu, ti se diviš jezerima… A onda su tu napravili veće ugibalište, sve ogradili pa stanu i autobusi, svi se iskrcaju i dive. Jedino što ti pogledu smeta je auto, odmah je tu ispod tebe, ubacuje se u taj prekrasni prizor slapova u daljini. Zovem ja općinu, kažem da bi morali zatvoriti cestu dok organiziramo vađenje olupine, oni kažu da to ga više nema, da su izvadili sve. 'Pa kak' nema, ja ih sad vidim', vičem. Oni me uvjeravaju da mi se čini... Ali ja uz te aute nisam pobrojao još i šparhete i frižidere, i oni su bili tamo“, prepričava ovaj Samoborac. Po putu je sa šakom svojih entuzijasta osnovao udrugu Zelene stope, koja stupa po Lijepoj našoj i „vadi“ limene grdosije.
Nije to lako, mora se policija obavijestiti, organizirati traktore, dizalice, kamione.
„Baš mi je blentavo jer svi misle da imaš nešto ispod stola, da šveraš. Ali ne shvaćaju da se s tih auta sve skinulo… bakar… sve što je išta vrijedilo godinama se očerupalo. Prvi je bacio auto, drugi je došao po neki žmigavac, treći po kvaku za fićeka jer mu baš taj dio fali. Slušao sam i to da su Zelene stope upropastile čitavi vozni park u Hrvatskoj jer smo počistili i oldtimere. Ponekad bi me zamolili da sačuvam stari auto, nekome ti trebao neki dio, pa je to stajalo po mjesec-dva ili tri. Nitko ne bi nikad došao“, kaže Romeo i dodaje: 'Toliko o tome'.
Oldtimer iz štaglja
Ali jedan se oldtimer ipak spasio, američki ljepotan Oakland koji se skrivao u ličkome štaglju.
„Apotekar iz Otočca 1923. kupio je na izložbi u Zagrebu taj auto. Birao ga je tako da bude čvrsta šasija jer se vozio po cijelome Velebitu. Dovezao ga je u Gospić, ali su apotekara ubili u ratu. Njegove dvije kćeri bile su toliko prisebne da maknu iz njega akumulator. Oakland je tako netaknut bio u štaglju od 1941., nisu ga dale ni pipnuti. Kćerka je postala baka, a ja sam u jednoj emisiji pričao priču o blagu u štaglju i da baka, kćerka vlasnika, nikoga u štagalj ne pušta. Očekivao sam da će se javiti Tehnički muzej, ali oni su rekli 'super Romeo, ali mi toga imamo da ne znamo kud bi' tim'. Ali zanimljiv je taj Oakland zato što je firma propala, nema tih auta više. Nikoga to nije zanimalo…“, govori Romeo.
A onda se ipak javio Presečki iz Zagorja koji ima muzej oldtimera, dogovorio se s bakom i auto je spašen iz štaglja. Romeo je postao ljepilo koje je povezalo dvije strane, baku i Presečkog.
Emilija i Oreb
Ima takvih priča Romeo na pretek, ali u našem razgovoru, kao najvjerniji obožavatelji njegove priče slušali su Izvor Oreb i Emilija Karlavaris, umjetnici, akademici, zaljubljene umjetničke duše. Čuli su oni te priče odavno, znaju Romea oduvijek, ali ih opet slušaju pozorno, kao da je prvi put.
Ostavit ćemo još koju Romeovu priču za kraj i posvetiti se ovim umjetnicima jer oni su me ugostili u svom domu zbog Romea, a i sami zavrjeđuju članak, priču, dokumentarac.
Pisarovina, idila nedaleko Zagreba, kuća od stoljetnog drveta okružena pitomom šumom i štagalj koji su Emilija i Izvor preuredili u atelijer.
Meko difuzno svjetlo jutarnjeg sunca osvijetlilo je štagalj u kojem je pucketala vatra u kaminu. Bogata trpeza u kutu štaglja u kojem se čovjek želi izgubiti u umjetninama koje Izvor i Emilja rade.
Umjetnost u nastajanju, biste Olivera i diskusija je li uvjerljiviji Oliver s kapom ili bez nje, domeću usput da je Oliver ispjevao nekoliko Orebovih pjesama, jedna je posvećena Emiliji, a ja bilježim u glavi zadatak da ću kasnije uguglati i poslušati Orebovu i Oliverovu „Emiliju“, pa i jesam. Učinite to i vi.
Umjetnik Oreb će za svoju Emiliju reći da je od njega, tvora, napravila tvorevinu i iskazivati joj time privrženost. Bio je tu i kip Franje Tuđmana koji prepoznajemo na prvu i komentiramo da sad već previše Franceka stoji po trgovima i ulicama kojeg prepoznajemo samo ako iščašimo leđa u sagibanju i škiljeći tek po natpisu doznajemo da je to prvi hrvatski predsjednik.
No uz usputne razgovore, u središtu naše pažnje bile su Romeove fotografije na platnu, njih 20-ak od kojih su ovo dvoje umjetnika ugradili dio sebe i potezima kista doradili slike olupina, dodali neku novu priču, napravili nova umjetnička djela.
Nastali su Romeo i Oreb, Romeo i Emilija.
Otkud Romeo u njihovu životu?
„Priznajem da sam upoznao krasnog čovjeka koji ima oko za vidjeti, ruku za napraviti, a dušu za oblikovati. Romeo je izuzetan čovjek. Ali ono što on radi je fascinantno i nestvarno, on s takvim zanosom radim posao, kao što je indijanski poglavica Seattle pisao prije 154 godina, on vidi da će se bijeli čovjek jedan dan naći zaprljan u vlastitom ležaju. To smeće i karoserije... Zadivljen njegovom fotografijom, načinom kad onako priča, njegovom dubinom i srcem, time što zna sjajno omađijati čovjeka (a mene kao slušaoca bez sumnje je omeđijao), pristao sam na suradnju“, govori Oreb.
Još od 2018. Romeo je počeo suradnju s 30-hrvatskih umjetnika koji na njegove fotografije ugrađuju svoju fantaziju i tako nastaju nova umjetnička djela. Uz Romeove olupine niču zmajevi, okružuju ih leptiri, od autobusa nastaju čudnovati kukci i tako redom…
U nekima se osjeti nada, u drugima se pojačava jeza, druge izazivaju pomiješane osjećaje, ali uvijek je to spoj dvije strane - Romea koji daje fotografiju i umjetnika koji od nje kreira novo slikarsko djelo. Teško je izdvojiti nekoga i greškom ne preskočiti neke koji to ne zaslužuju, ali spomenut ćemo samo Mersada Berbera, Milana Komljenovića, Antu Jelavića, Antu Bekara, Vatroslava Kuljiša, Stipu Nobila, Abela Brčića, Jugana Splivala…
Neki su mislili da Oreb, korčulanski i veloluški umjetnik poznat po svojim sa
njivim pejzažima, neće pristati na suradnju s Romeom, ali ovaj mu je ipak prišao.
Oreb prepričava…
„Rekao je: 'Rođo, da napravimo intervenciju pa da budu Oreb i Romeo?' Ja sam u tom prepoznao i sebe i njega te je nastao zajednički rad. Ali kako to isto njegovo pretvoriti u moje? Jer to je i moje, moje u mnogim pjesmama, moje u mom oku, duši i mojoj tragediji koju osjećam u tom našem podneblju i sve što se događa s našim čovjekom - to sve ja osjećam i vidim. I tako je nastalo 20-ak slika koje su fascinantne, više njegove nego moje“, govori Oreb i pokazuje platna na kojima je spojio svoje slikarstvo s Romeovom fotografijom.
Ružno čini lijepom i pojačava drastiku
A što je na njima?
Romeove fotografija odbačenih karoserija u prirodi dramatične su, iza njih se skrivaju priče koje ne znamo. Ali možemo maštati pa tako i da je možda jedan lokalni šerif vozio naokolo bijesnu makinu, a onda da se skucao i strmoglavio na plažu. Tamo ju je zatekao Romeo, slikao, scenarij već postoji, fotografija je dramatična jer na prelijepoj plaži s nekoliko suncobrana i kupača koji uživaju u prirodi, stoji pogužvana grdosija. A onda Oreb na tu scenu dodaje svoje detalje.
„Sama po sebi ova priroda je lijepa, plaža i more, a u njoj je nastala diverzija ljudske tragedije, čovjek. Nije to životinja napravila jer životinja nikad ne uzneredi livadu i šumu, nego iza životinje uvijek ostaje lijepa priroda. Čovjek od ležaja napravi smetlište. Ja to ne razumijem i duboko me to vrijeđa. Tu je lijepa fotografija, lijepi pejzaž, idila i bonaca, sve ono što ja jesam, a onda se pojavi karoserija, ta avet nesretnog čovjeka 21. stoljeća. Pa ja na tim slikama pojačam idilu da lijepo napravim još ljepšim i da bude sve još drastičnije“,pojašnjava Oreb sliku koja je nastala spojem Romea i Oreba.
Raširio se ovaj umjetnik u našem razgovoru pa se dotaknuo i umjetnosti te koliku moć imaju slike i fotografije.
„One su reducirani kristal moći. I kad netko napravi moćnu sliku ili snimi moćnu fotografiju, on postaje kristal koji je odvojen od stvarnosti. Ali moćan! Tako da sve vidimo u njemu“, govori Oreb. A njihova zajednička umjetnost ne može biti jasnija i govoriti glasnije poruku od one da u prirodi nije mjesto karoserijama, ljudskom otpadu, pogotovo ne u raju na zemlji kao što je naša obala.
Kako Oreb voli da sve ipak završi lijepo, tako je i na Romeovim fotografijama dodao detalje koji pojačavaju, kako je rekao, tu ljepotu.
Tu je i fotografija dalmatinskog pejzaža, makije i prašnjavog puta kraj kojeg je pogužvani lim. A onda je Oreb intervenirao i dodao kapelicu te naslikao staricu koja dijete vodi na molitvu.
„I prolaze kraj karoserije, opet te nesretne tvorevine, odbačene ljudske stvari. Ne znaju kud će sami sa sobom i gdje će s karoserijom, nego u najljepši dio prirode“, komentira.
Bez signala i GPS-a
Ma ima u jadu i humora. Tako je stari trabant „parkiran“ u potok šume, dobio Orebov natpis „Just married“, u drugoj verziji je trabant dobio i dvije ptice pa je još više pojačao poruku. „Lijepa bračna luka“, dobacuje Oreb.
Gdje je to?
„Nema tu signala niti GPS-a da te odvede. Potok je to kod Jaske u selu. Kako je tu stigao, ne znam“, komentira Romeo fotografiju i kima glavom da ove aveti niču na najčudnijim mjestima, van pameti i satelitskog praćenja.
Padaju li s neba, smijem se u i lupetam, a Romeo već ima priču i potvrđuje da je i to način.
„Čovjek je u Sarajevu imao Big Foot, one aute kojima se gaze drugi auti, i trebalo mu je par olupina. Pomogao sam mu da ih nekoliko izvuče (iz prirode op.a) i onda mi je ispričao nevjerojatnu priču. Kaže, krepao mu motor na glavnom autu. Prijatelj mu je otkrio da ima motor na Trebeviću, planini kraj Sarajeva, i vozio se čovjek na vrh brda. Morao je stati i nastaviti pješice. Bio je u društvu ljudi koji ga vodili do mjesta gdje ima, navodno, taj motor koji mu treba. Nakon sat vremena, čovjeku je postalo nelagodno. Pomislio je da ga žele ubiti. Hodaju, sat vremena prolazi, nigdje ničega… Pipao se ima li što za obranu. Baš ništa, nije mu bilo spasa… Vrtjelo mu se po glavi da ga se 'ovi' žele riješiti“, prepričavao Romeo, a oči mu svjetlucaju jer on već zna kraj.
I nastavlja…
„Stigli su tako do nekog djeda. Krenuo je razgovor:
'Imaš onaj motor', djed je kimnuo.
'Pa kako je došao ovdje gdje ništa na kotačima ne može?'
'Pao mi je s neba', djed odgovori, a čovjek se tek tad baci u očaj: 'Sad sam stvarno gotov…'
Pala je rakijica, čovjeku je došao sebi, a djed je otkrio priču:
'Vozili su Ameri u helikopterima neka vozila. Kad odjednom, helić se otvori, a dole padne auto…'
'Ma daj nemoguće…', odrezao je čovjek. Klimao je djed s glavom, a onda su pošli u šumarak, kad tamo rastureni Hammer s motorom. Čovjek ga je natovario na konja, pa tako sve do svog auta. Dokopao se motora za svoje vozilo“,smije se Romeo, zabavlja nas pričom za koju ni sam ne zna je li istina, ali odmah vadi fotografiju autobusa na Mljetu usred gustiša, šikare.
Kako je tamo dospio, samo Bog dragi zna, kao da ga je netko sajlom spustio iz helikoptera ili jednostavno bacio s neba. Usred ničega.
A nije onaj čovjek s Hammerom jedini koji je konjem vadio auto iz šume, Romeo se sjeća i kobile Rosane u Manjadvorcima u Istri i barba Tone. Pomogla je Rosana vaditi stare karoserije jer nije bilo tog stroja i mašine koja je mogla povući olupine s mjesta na kojima su odbačene. Nije Romeo ni znao da je tada izašao u novinama, saznao je to tek kasnije. A u Manjadvorcima i danas čuvaju taj isječak novina.
Ipak, nije uvijek sve idilično, opasan je to posao. Znale su i mine grunuti…
„Nekad su se auti prešali pa bi naišli na zaostalu minu. Kad bi preša stisnula, sve bi se streslo. Fala, bogu, svi smo živi i zdravi. Bilo bi i iskrenja od naprezanja, zapalio bi se i šumarak. Opasni su ti auti u prirodi, kad sunce upre u staklo, pitamo se otkud požari“, govori.
Dobacuju umjetnici da se mine još daju očistiti, ali smeće je u glavi...
Emilija Karlavaris.
Životna suputnica Izvora Oreba, slikarica i kiparica, svoju umjetnost je također utisnula u dva platana s Romeovim fotografijama.
„Tu su tata koji ima mornarsku majicu da se zna da je to on i mama u rozom“, smije se i klimajući potvrđuje naš komentar da 'kako drugačije, nego mamu u rozom'.
Olupine je obuka u boje i uzorke obitelji, a kad su tu mama i tata, mora postojati i dijete, pa je Emilija naslikala kolica, baš onakva kakva je ona imala kad je bila mala.
U ružan prizor karoserija utisnula je slike sjećanja svog djetinjstva, obojala osjećajem obitelji, dodala čaroliju topline i vedrine te vesele razigranosti. Tako su nastali Emila i Romeo.
A zatim nam pokazuje nešto drastično drugačije, fotografiju brda od odbačenih automobila ispred obiteljskih kuća.
„Ovo je groblje…, morala sam staviti križ. Tako mi je fotografija djelovala – grobljanski. Ovdje skoro da nema optimizma, ovo je čista hrvatska tragedija“, ozbiljna je Emilija. Pokazujući svoje slike otkriva nam da često vozi cestama Pisarovine kroz šumu i da se užasava na prizore otpada, najlona i smeća, čak i kad se zađe dublje u prirodu.
„Jednom su vlasnici sjekli svoju šumu i vidjela sam kako su iza sebe ostavili smeće. Nisam mogla vjerovati, to su bile plastične boce, otpad, ništa nisu pokupili, vlasnici u svojoj šumi“, negoduje Emilija i govori da je ranije mislila da je to možda rat, da zato ima nereda, ali smeće bacaju i danas. „To smo mi“, sjetna je i prijekorna.
Grlen je Romeo i stavlja ruku na srce pa zapjeva iz svega glasa „Lijepa našaaaaa“, i gestom pokazuje kako to zvuči čak nakaradno kad vidimo fotografije naše zemlje u kojoj netko otpusti kočnicu pa strmoglavi stari automobil u najljepše bisere prirode. A on neumorno „škljoca“ i pokazuje da Naša i nije toliko Lijepa.
„Pa mi javlja prijatelj da je neki njegov biznismen kupio zemlju na otoku i našao 100 auta. Pitao sam 'kakvih sto auta', pa mi smo pokupili s tog mjesta 200 olupina. Ha, ne znam, govori prijatelj…“, prepričavao Romeo kako smo nepopravljivi. No njega zovu upomoć, i veliki i mali, pa i vinar Enjingi koji je kupio parcelu za vinograde, pa se uhvatio za glavu.
'Nisam kupio olupine, nego zemlju'
„Došao, kad tamo krš i lom i pita 'što ćemo s tim'? Mora sve maknuti - ima cijelo brdo, šumu i kaos od olupina pa zove 'Romeo, jedino ti to možeš počistiti, ja nisam kupio olupine, nego zemlju“, prepričava Romeo koji je onda organizirao traktor i izvlačenje nereda.
Cmokće dok ga pitamo nije li suludo da se jedan Romeo time bavi, da njega zovu upomoć, ne državu.
„Blentava je ideja da neki fotograf ide i rješava stvar. Uvalio sam se u to, istina“, govori, čak se malo i smije, ali zajedno dolazimo do zaključka da bi to ipak trebala biti država. Dobro, ako on to i radi, zar ne postoji na olupini neka šasija, broj po kojem se može ući u trag vlasniku, kazniti ga? Naravno da ima, pa je pala još jedna priča.
„Na Žumberku najljepša livada prekrivena šafranima. Radio sam fotografiju, našli i auto, provjerili tko je vlasnik i dogovorili da mu ga vratimo. Spustili smo olupinu čovjeku u dvorište, prišli mu s 'Dobar dan, je l' vama nešto fali?'. Odgovara on: 'Joooj, gdje ste ga našli?'. Smirili smo čovjeka da je sve u redu, da ga nitko ne prijavljuje, neće biti kazne. Sutra se javio odvjetnik u redakciju, rekao da imamo jako glupe štosove, da njegov čovjek ima duševne boli, da cijelu noć nije spavao. Kazna za njegovo krivo 'parkiranje' bit će 100 kuna, a naša kazna za uznemiravanje i duševne boli? Fiju, bila je to cifra da boli“, govori Romeo.
I niže kako ni komunalni redari ne rade te stvari jer „kako ćeš svome u mjestu zalijepiti kaznu“, ima i toga da se boje, a ako dođe i do suda, vadit će se prijestupnici s onom „žao mi je, nisam htio, nisam znao…“.
Litra ulja zagadi milijun litara vode
No što „parkirani“ auto radi prirodi?
„Litra motornog ulja zagadi milijun litara vode. Točka“, govori Romeo i skoro da ne bi više ništa dometnuo. Dramatično zašuti, a onda opet:
„Od ulja u kočnicama, antifriz… da ne nabrajam. Nije zdravo! Nije zdravo kad auto strune do te mjere da… Ali pazi, kako su nekad mijenjali ulje? Zavukao si se, odšarafil i pustio da ulje iscuri. Zašarafil' si i metnuo novo ulje“, govori Romeo dižući obrve.
Provjerila sam. U olimpijski bazen stane 2,5 milijuna litara vode. Da bi se zagadio olimpijski bazen, dovoljno je samo 2,5 litre ulja iz automobila. Tolika je šteta, možda je uz ovu usporedbu stvar malo jasnija.
A onda ta naša birokracija…
„Na Korčuli auto, umro starac koji ga je vozio. Dolazi policija, al' 'ne može on bez sudskog naloga'. Ali auto tamo stoji već 10 godina…“, govori i vrti glavom kako kod nas ništa „ne ide“. Neke situacije otkrivaju i zašto je po putu Romeo izgubio „forcu“.
Zvoni telefon u redakciji, stiže poziv da će ga primiti u ministarstvu. Skočio je valjda do plafona, bacio pobjednički pogled prema uredniku i skoro kao zec otrčao u ministarstvo.
„Konačno ću reći nekome koliko toga ima (olupina op.a), što bi trebalo napraviti, netko će slušati! Kad ono… Uđem, pita me gospođa može li kavica, kimnem i dobijem. Gospođa pogleda na sat i skoči: 'Jooooj, pol deset je! Samo vi sjednite, baš mi je bilo drago da sam vas vidjela, ja moram na sastanak, doviđenja!“, prepričava Romeo, a onda se diže i on odlazi, oponaša gospođu koja je nestala iza vrata.
I?
„I ništa. To je bilo to. Vratio sam se u redakciju, pitaju kako je bilo, ja velim da ne znam“, kaže Romeo i sliježe ramenima. Odonda se više nitko nije javio. I dok javnost prepoznaje njegov rad, odavno mediji objavljuju njegove akcije čišćenja, paralelno država slabo pokazuje interes, paradoksalno je da Romeo prima i svjetske nagrade.
„Renault se prijavio na svjetski natječaj u kategoriji u kojoj velike firme pomažu drugima. Dolazi predsjednik žirija do gospođe iz Renaulta i otkriva da bi se trebala malo srediti sutra… Njušili smo nešto veliko. Gospođa je kupila novu haljinu, zbigecala se i Renault je u konkurenciji 30 zemalja dobio Zlatni volan, nagradu za našu suradnju i podršku Renaulta Zelenim stopama u čišćenju okoliša od olupina. Komentirali su da fotografije koje radimo 'nisu normalne, da su sjajne'“, prepričavao Romeo.
U svemu tome, kako ga vidi Oreb? Kao anđela s malim krilima i fotoaparatom u rukama.
„On leti, ulazi u klisure i grotlo ljudske tragedije“, pokazuje nam Oreb sliku u kojoj je fotografija pogužvane autolimenke skoro utisnute u krš. Ili je on don Quijote, naslonjen na karoseriju s metlom i lopatom u ruci.
„Kao da će on sve očistiti, znajući da možda i neće, da je ljudska narav gora od naših želja“, govori Oreb i glas mu je sve tiši. Osjetilo se kako u tišini baca sumnju da je Romeov posao uzaludan, da su ljudi ipak više gorih, nego
malo bolji. Rasplamsala se rasprava, ima li smisla raditi stvari kao Romeo ili smo bespomoćni pa ćemo se ugušiti u vlastitom smeću? Oreb sumnja.
Don Quijote svog vremena
„U moj djetinjstvu nije postojalo smeće. Ništa se nije bacalo, a sada ga ima na sve strane to je ta tragedija. Kada netko pokušava to očistiti, onda je zaista don Quijote ovog vremena. Ja sam ga napravio kao anđela, ali… Kada se stvori klica epidemije ona se širi, kao kad baciš kamenčić u bonacu i utihu pa se val širi. Za očekivati je da će pandemija dobrote i ljepote zaštititi ono što netko učini. Bojim se stravične istine da je zlo puno jače od dobrote, a da su dobri ljudi osuđeni na krvarenje i patnju… Moja je sumnja prevelika da je čovjek zagušen smećem iznutra i da ne može to reciklirati“, iskren je Oreb.
Forca je još tu
Romeo sa strane sluša, ne prekida, ne buni se niti povlađuje. Puno je napravio, možda je don Quijote, ali opet radi. Uzalud ili ne, vjerojatno više ni ne odvaguje, forca se izgubila ali je još ima, tu je.
Jer kako ne primijetiti da mu oči zabljesnu kad prepričava priče čišćenja, kada mu se ramena nadižu i ruke šire u zanosu. Forca je još tu, umornija, ali je tu.
„Srebrno jezero, iz nekog grma viri maska iz filma, proplanak na kojem završava scena, tu umire Winnetou na Tulovim gredama. Kad bih spustio objektiv, virio bi iz kuta kamion... Zvao sam da ga izvučemo pa su me zatekli pitanjem: 'Kol'ko auta, samo jedan? Da za jedan dam… (kamion op.a), Joooj vi novinari…' Al' hajde dobio sam“, smije se Romeo otkrivajući svoje male pobjede i otkud ipak crpi snagu.
Uz njegove priče vrijeme prolazi prebrzo, dan je prekratak, ali nisam otkrila detalj kako je počelo druženje s Romeom Ibriševićem, Izvorom Orebom i Emilijom Karlavaris.
Ova umjetnica imala je u rukama požutjele papire stare 30, možda 40 godina, i na njima pisaćom mašinom natipkan prijevod pisma poglavice Seattle (da, po njemu je američki grad dobio ime) koji 1854. odgovara na ponudu američkog predsjednika Franklina Piercea da kupi njihovu zemlju. Zauzvrat im je nudio rezervat.
„Ja se svaki put naježim kad to čitaš…“, rekao je Oreb i prije nego je počela, utonuo je u tišinu kao da prvi put sluša pismo koje se smatra djelom s jednim od najdubljih i najjačih misli koje je stvorilo čovječanstvo.
Emilija je čitala:
Kao se može kupiti ili prodati nebo i toplina zemlje? Takvo što sasvim nam je strano, mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode! Pa kako ih možete kupiti? Svaki dio te zemlje svet je za moj narod. Svaka sjajna borova iglica, svaka pješčana obala, svaka magla u tamnoj šumi, svaki kukac, sveti su u pamćenju i iskustvu moga naroda. Sokovi koji kolaju kroz drveće nose sjećanje na crvenoga čovjeka…
Mi smo dio zemlje i ona je dio nas. Mirisavo cvijeće naše su sestre, jelen, konj, veliki orao, svi oni su naša braća. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplina tijela ponija i čovjek - svi pripadaju istoj obitelji…Ako vam prodamo našu zemlju, morate se sjetiti i učiti našu djecu da su rijeke naša braća, i vaša, i morate od sada dati rijekama dobrotu kakvu biste pružili svakome bratu…
Mi znamo da bijeli čovjek ne razumije naš život. Jedan dio zemlje njemu je isti kao i drugi, jer on je stranac koji dođe noću i uzima od zemlje sve što želi. Zemlja nije njegov brat nego njegov neprijatelj i kada je pokori on kreće dalje... Odnosi se prema majci-zemlji i prema bratu-nebu kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati kao stado ili sjajan nakit. Njegov apetit prožderat će zemlju i ostaviti samo pustoš.
Ne znam. Naš način je drugačiji nego vaš. Izgled vaših gradova boli oči crvenog čovjeka. A možda je to jer crveni čovjek je divlji i ne razumije. Nema mirnog mjesta u gradovima bijelog čovjeka. Nema mjesta da se čuje otvaranje listova u proljeće ili drhtaj krilaca kukaca. A možda je to jer sam divlji i ne razumijem. Buka jedino djeluje kao uvreda za uši. I što je to život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem…
Zrak je skupocjen za crvenog čovjeka jer sve živo dijeli jednaki dah - životinja, drvo, čovjek. Bijeli čovjek ne izgleda kao da opaža zrak koji diše. Kao čovjek koji umire mnogo dana, on je otupio na smrad.
Ali ako vam prodamo našu zemlju morate se sjetiti da je zrak skupocjen za nas, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji podržava. Vjetar što je mojem djedu dao prvi dah također će prihvatiti i njegov posljednji uzdah. I ako vam prodamo našu zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesto gdje će i bijeli čovjek moći doći da okusi vjetar što je zaslađen mirisom poljskog cvijeća…
Tako ćemo razmatrati vašu ponudu da kupite našu zemlju. Ako odlučimo da prihvatimo, postavit ću jedan uvjet: bijeli čovjek mora se odnositi prema životinjama ove zemlje kao prema svojoj braći… Učite vašu djecu kao što činimo mi s našom da je zemlja naša majka. Što god snađe nju snaći će i sinove zemlje. Ako čovjek pljuje na tlo pljuje na sebe samoga.
To mi znamo: zemlja ne pripada čovjeku; čovjek pripada zemlji… Bijeli čovjek jednog će dana otkriti - naš Bog je isti Bog...
On je Bog čovjeka i njegova samilost jednaka je za crvenoga čovjeka kao i za bijeloga. Ta zemlja je draga Njemu i škoditi zemlji jest prezirati njezinog
Stvoritelja. Zaprljajte vaš krevet i jedne noći ugušit ćete se u vlastitom smeću.
Tekst je originalno objavljen na RTL.hr i možete ga pročitati OVDJE. Na poveznici je i link na mini dokumentarac.
Comments