Neki ljudi uđu u moj život kao novinarska priča i ušarafe se kao da uvijek bili tu, postanu nekako moji. Teta Eva Dušević godinama me zvala:
- Dođi, sinko, da vidiš di živim, dođi dok sam tu!
Pa sam došla, u Veli Rat. - Šta voliš jest'? Meso ili ribu? - Šta ti je lakše spremit' - rekla sam. Pa me dočekala s lignjama, koje je sama ulovila i mesom, "da ne pogriješi", kaže.
- Hoćeš vidjeti crkvu sv. Ante? - pitala je. - Rado - rekla sam, a one je skinula ključ kraj svojih vrata, jer naravno da ona ima ključeve crkve u svom mjestu. Usput dobacuje da ona i sestra vuku konop (zvone kad treba). - I nas dvi peremo i oblačimo kad umru - dobacuje. Raširila sam oči... - Jel' ti teško - iscijedila sam, a htjela sam pitati i "jel' ti užasno, plačeš li, kako svoje iz mjesta oblačiš kad idu na vječni počinak?".
Nisam ništa od toga rekla, a ona je glavom odrezala: - Ma ne... moraš biti dobar ljudima i učinit nešto za njih... (mislila je na pokojne). Pred crkvom su nas dočekale tri biste, zadarskih crkvenih velikana, jedan je bio njen stric, nadbiskup Garković, koji je u Zadru osnovao gimnaziju. Pročitala sam to u isječku nekog požutjelog članka iz 1968. koji je izašao kad je preminuo. Eva ga brižno čuva u svojim uspomenama. - Mene je jako volio i vodio na Vatikanski sabor. Ovaj drugi do njega spasio me od streljanja.
Škicnula sam i primijetila da se drugi zove i preziva kao moj zubar, Josip Marcelić, ali bilo mi je neukusno to dobacit kad sam čula riječ streljanje... - Poredali su nas tu dole - pokazala je prema obali i mulovima. - A on je izašao pred fašiste i zaustavio ih. - Koliko si godina imala? - Tri i pol - kaže. - I sjećaš se? - Kao da je jučer bilo... - ometnula je ova starica i naborala lice kao grubo more. U tih nekoliko sati našeg druženja dala mi je svoj svemir, pa i nekoliko dobrih grlenih smijanja.
Čakulale smo s Nikom, njenim prvim susjedom i rođakom. Krpao je mrežu koju je dupin rasparao. - A znaš kako se rugaju oni? Uvate ti ribu, raspore mrižu, a onda je jedan skočio i ruga se, pa još prnuo u zraku. Ruga se, ruga! - viče i smije se Eva. Niko klimajući glavom potvrđuje i da dupini prde. Ja kontinentalka, koja jede oradu iz tetrapaka, vjerujem.
Otkrila je i da je vidjela neki dan pet malih periski. Žive su, a s Nikom je iščakulala da imaju dvije vrste, jedna je manja i ima grublju ljušturu. E, tu je vidjela!
Ima nade za prtiske, Eva ih je našla.
(kolovoz 2021.)
Ovu crticu objavila sam ovo ljeto na svom Facebooku, ali Eva je zaslužila malo više.
- Pa ti si bila na liječenju duše - napisala je kolegica.
Jesam. S Evom često liječim dušu jer razgovori s njom često su kao susret na ispovjedi kad svećenik razrješuje grijehe, daje mir duši, a čovjek onda ide dalje s nekom toplom mirnoćom.
- Hoćeš li bit sutra uvečer doma? - jednom je pitala.
- Hoću.
- E, dobro. Nešto bih ti poslala.
- Što, teta Eva?
- Malo podlanica...
Nisam znala što su podlanice, neke ribe, ali ja bosanskih korijena znam samo za brancina i oradu, sve drugo je "neka" riba.
U noći, negdje oko ponoći, možda i malo kasnije, stajala sam u pustoj zagrebačkoj ulici pod žutim svjetlima ulične rasvjete. Stigao je, Evin otočki izaslanik, i u polumraku mi u ruke predao podlanice. Kutiju.
Ostala sam nijema i na trenutak sve je stalo. Očekivala sam u vrećici koju ribu, a dobila sam ogromnu kutiju punu naslaganih riba, brižno poslaganih, malo u novinskom papiru, malo u vrećicama, sve puno orada, brancina, bez nekog strogog reda veličine, od malih kao dlan do uzornik kapitalaca.
Bila je to kutija pune ljubavi, Evinih riba koje je sama iz mora izvadila. Sama se otisnula na more, bacila pa podigla mrežu, izvadila svo blago što Jadran daje i poslala meni.
Moj svijet tada se nekako raširio i u mislima sam zaokružila da meni s jedne strane, tamo daleko i 200 kilometara istočno od Zagreba, imaju dvije moje tete u Bosni, koje kao dvije dodatne mame čitav život za Zagreb šalju izaslanike, koji nose kobasice, peke i bube, sve delicije koje se lijepo "nakoso" režu. U tim paketićima, uz sušene delicije, išle su i one neizgovorene poruke ljubavi i osjećaj da imamo nekoga u Bosni, tko misli na nas, tko nas voli i želi s nama podijeliti što ima.
Tu večer, kad sam primila Evine ribe, shvatila sam da se moj svijet raširio i na suprotnu stranu, prema Jadranu, da sam dobila još jedno mjesto iz kojeg sam dobivala ljubav.
Osjećala sam kao da me nekako po putu posvojila. Ali znam i ovo - Eva je posvojila mnoga srca. Kad sam se ovo ljeto iskrcala na Dugi otok, osjetila sam da nju svatko zna i samo se nasmiješe kad čuju da netko ide Evi. Jer Eva ima veliko srce, puno mjesta za mnoge ljude. I zove nas, pa joj i dođemo.
A nije ona mene usvojila prvu, bila je to moja kolegica iz Zadra Rozeta, koja je prva napisala priču o Evi ribarici i njenim sestrama koje i u mirovini idu na ribe. Imaju tome već lijepe godine otkako je izašla Rozetina priča. Sad se Eva malo umorila, još koju godinu naprtila je na ramena. Malo je rjeđe u ribama. I ne treba biti, treba malo i odmorit'.
- Ma gdje je ona mala - uvijek me pita za Rozetu i protrese je li dobro.
- Reci joj neka mi se javi - dometnut će. I znam da nekako i Rozetu pita za mene.
Takva je ona, brižna, beskrajno topla. I ako mislite da je to priprosta starica s otoka, nije. Kao od šale vadit će imena novinara, političara, pobrojat će knjige, autore, znat će imena glumaca... Jer, ako je nešto Eva, onda je ona hodajuća enciklopedija.
A što Evi grije dušu? Kad ona meni pošalje podlanice, ja njoj poklonim crtež svoje djece. A ona će i nakon više godina čuvati ga negdje kraj kreveta i uzglavlja. Pokazujući mi crtež koji i dalje čuva, virnula sam na zidove i Evine uspomene.
- Bila si lijepa - nasmijala sam se gledajući njenu crno-bijelu sliku na zidu.
- A, reklo bi se da jesam - zvonko je odgovorila.
- A i sad si - rekla sam. Ali više od svega mislila sam na njenu dušu, lijepu, toplu, dušu koja voli.
Comentários