Svaki put kad bih izašao na palubu - isti prizor, danima..., taj optad

Živuća legenda zelenog aktivizma, kapetan i oceanograf Charles Moore, prvi je 1997. godine otkrio Big Pacific Garbage Patch, plutajući juhu od plastike veličine i Rusije...

Foto: Wikipedia

Beskrajno plavetnilo dubokog ocean, djevičanski, divlji i neukroćeni Pacifik. Bilo je to 1997. kada se kapetan Charles Moore vraćao sa svojom posadom s jedriličarske utrke Los Angeles-Hawaii. I baš svaki put, kad bi ovaj iskusni morski vuk izašao na palubu, vidio bi isto – plutajuće boce, čepove, plastične omote i mreže... Dani su prolazili, ali prizor bi bio isti, i ta misao, koja ga je proganjala: "To ne bi trebalo biti ovdje...".

Nije to bilo nešto što bi kapetan unio u svoj brodski dnevnik i nisu to bili komadi plastike koji bi "napadali" brod tako da se on morao probijati kroz njih kao kad vučemo žlicu kroz gusti puding. Ali gdje god bi njegov pogled dosezao, uvijek bi uhvatio sliku plastičnog fragmenta, koji harmonično izvire ispod vršine mora. Nešto u toj slici duboko nije valjalo i kapetan Moore je to znao. Uznemirena duha vratio se kući.

Dvije godine vratio se i "izmjerito" plastiku

"To ne bi trebalo biti ovjde", pomislio je kapetan Moore dok je danima promatrao plutajuću plastiku

Prošle su dvije godine i ovaj oceanograf vratio se na isto mjesto. Ovaj put naoružan vagama, mjernim uređajima, svom silom znanstvenog oruđa. Zagrabio je more i ono što je znanstvenim metodama tada potvrdio, ostat će zapisano u povijest – "netaknuti" Pacifik bio je ništa drugo nego plastična juha u kojoj je višestruko više plastike nego zooplanktona na kojem počiva živi svijet oceana.

Foto: wix.com

Velika pacifička zakrpa smeća

Kapetan Charles Moore otkrio je "Big Pacific Garbage Patch" ili ono što pomalo nespretno možemo prevesti kao "Veliku pacifičku zakrpu smeća". Nošena strujama oceana, sabijena u vrtlogu mora, plutajuće je to prostranstvo odbačene plastike, koja se saprala s kopna ili bacila s brodova. I onda desetljećima šibana vjetrom, opaljena suncem i drobljena morskim strujama i tako sve dok komadići nisu postali mali, razmrvljeni, nezainteresiranom promatraču skoro nevidljivi. Plutajuća je to plastična masa koja se neprestano širi pa opet sabija - prema procjenama ima veličinu Teksasa ali se širi i do veličine Rusije.

Sasvim dovoljan razlog da kapetana Moora zamolim za intervju, sad već živuću legendu, prvaka zelenog aktivizma i čovjeka, koji je postao ambasador mora i problema plastike.

- Bit ću gost potkraj listopada u Amsterdamu na svjetskom summitu o plastici "Plastic Soup". Tad ću moći s vama razgovarati – odgovorio je na moj poziv i održao obećanje, a poveo je i gošću, Mariu Westerbos, osnivačicu samita, stručnjakinju za mas-komunikacije s 25-godišnjim iskustvom rada na televiziji.

Hodajuća legenda aktivizma

Na summitu su ga dočekali kao rock zvijezdu, dugim pljeskom su ga dopratili do pozornice, kapetan Moore je uzdignute šake u zraku gestom pokazao da je vrijeme za borbu za spas prirode i čovječanstva. Stručnjaci su na tom skupu iznijeli kako pred sobom imamo samo deset godina da radikalno promijenimo smjer vezan uz plastiku i da stavimo stvar pod kontrolu.

Foto: screenshot Plastic Soup Summit

- Sad je vrijeme da preokrenemo smjer struje ili ćemo iza sebe ostaviti svijet u kojem se neće moći živjeti. Vrijeme je sad ili nikad. Vani je toliko plastike, ima je u zraku, zemlji, u našim usjevima i jabukama. Izloženi smo plastici i njenim aditivima te je plastika postala vrlo ozbiljno pitanje zdravlja – otpočela je Maria naš razgovor sjedeći uz kapetana Moorea i odmah pozvala Svjetsku zdravstvenu organizaciju da se ozbiljno suoči problemom utjecaja plastike na zdravlje ljudi.

Pitala sam, zar imamo zaista samo 10 godina za promjenu?

- Pandemija nije slučajnost i gubitak bioraznolikosti toliko je velik da sami sebe izlažemo svijetu koji više nije dobar za život. Moramo prestati proizvoditi toliko plastike. Od 380 milijuna tona plastike, koju smo proizveli 2020. godine, čak 40 posto bacili smo u prvih 20 minuta (korištenja op.a.). Mislim da bismo s plastikom mogli doći do Mjeseca i nazad ne znam koliko puta. I tu se zapravo radi o nafti, plastika je nafta koja je sada u našoj krvi, vodi, zemlji - upozorila je Maria.

"Lani smo proizveli 380 milijuna tona plastike i 40 posto smo dobacili u prvih 20 minuta (korištenja)"

Na summitu su se zaista mogla čuti izlaganja znanstvenika, koji su svojim istraživanjima potvrdili da se čestice nanoplastike, a to je plastika veličine bakterija, sada mogu lako detektirati u krvi ljudi, pronašli su je i u jabukama na stablu, u mrkvi ali i u mesu životinja koje se uzgajaju na farmama za ljudsku prehranu (i to sve u zemljama EU), potom u biljkama na poljima, pa čak i u kućnoj prašini.

Foto: screenshot intervju K.D.Hrnjkaš

Kapetan Moore nadovezao se na Mariu:

- Plastika je čvrsti oblik nafte. Imamo naftu u tekućem obliku, potom ugljen i naftu u sintetičkom obliku, a to je plastika. Živimo u plastičnoj eri i to je najčešći materijal s kojim smo u kontaktu svaki dan. Plastika kreira krizu koja se pogoršava. Nema smisla govoriti da imamo deset godina vremena kako bismo doveli stanje pod kontrolu. Situacija je potpuno izvan kontrole i tako izgleda bliska budućnost koju trenutačno možemo predvidjeti – rekao je kapetan Moore.

Plastika ulazi u svakog čovjeka

On svakako nije jedan od optimističnih prognozera budućnosti. Naprotiv, ima vrlo kataklizmičan stav i smatra da se ljudi moraju drastično promijeniti. Nastavio je:

- U sljedećih nekoliko desetljeća želi se udvostručiti ili utrostručiti količina plastike koju proizvodimo. Vjerujte – plastike će biti više nego ribe u oceanima i to u narednih 29 godina ili do sredine ovog stoljeća – proročki je predskazao što nas slijedi. Oštro je osudio inertnost svjetskih vlada i kompanija smatrajući da se proizvodnja plastike ne regulira iz jednostavno ekonomskog razloga – zato što je toliko profitabilna.

"Lani smo proizveli 380 milijuna tona plastike i 40 posto smo dobacili u prvih 20 minuta korištenja"

Marija se na njegova razmišljanja nadovezala bez dlake na jeziku:

- Istovremeno, plastici se živo j...be, da budem malo bezobrazna. Plastika ulazi u sva naša tijela, bez obzira živimo li u Africi, Indoneziji, Australiji ili Grenlandu. Gdje god živite, plastika prodire u vaše tijelo, ali i u tijela ljudi koji su "mange" u industrijama. Na kraju i oni pate zbog istog razloga, ali oni ne gledaju dalje od svojih novčanika. Tu više nema zdravog razuma – rekla je Maria.

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

Zamolila sam kapetana Moora da se vrati na svoju priču iz 1997. , koju je vjerojatno ispričao na stotine puta, kada je otkrio "Garbage Patch" i za koji danas znamo da to nije jedina "zakrpa", nego da postoji golemi vrtlog plastike i u južnom Pacifiku, ali i nekoliko vrtloga u Atlantiku te Indijskom oceanu.

Ispričao je kako je to bilo:

- Konstantno sam gledao neobičnu situaciju. Nisam mogao doći na palubu, a da nisam vidio ostatke materijala, koje je čovjek ostavio, dan za danom. Nije to bio otok smeća, niti kakva zakrpa. Iluzija je to koju su stvorili mediji. Ali ja sam mornar, smatram se morskim sisavcem i odrastao sam surfajući, plivajući i roneći u moru, ponekad sam više vremena bio u vodi nego morski lav. I smetalo me što u najudaljenijem i najnedostupnijem dijelu oceana nisam mogao izbjeći naše smeće. Tek nakon dvije godine, kad sam ponio znanstvenu opremu za uzimanje uzoraka, počeo sam viđati tu makroplastiku te sam shvatio razinu kontaminacije i koliko je to tamo ozbiljno. Kad smo analizirali svoje podatke, doznali smo da na kilogram zooplanktona ima šest kilograma plastike – iznio je Moore.

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

Ovime je šokirao oceanografe jer je nadmašio sva njihova očekivanja razine zagađenja. Bio je istraživač koji je donio najcrnje vijesti. Ocean je postao ništa drugo nego plutajuća plastična smjesa.

- Tada smo shvatili da je to stvarna plastična juha, tada se i skovao taj naziv te imam nešto zasluge za taj termin – rekao je Moore i dodao da njegovo otkriće nije došlo kao "a-ha" efekt, kao neka velika spoznaja koja ga je udarila u glavu i zbog koje je viknuo "heureka". Spoznaja je polako rasla i tek kada je kao znanstvenik "izmjerio" plastiku u oceanu, shvatio je koliko je problem velik.

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

Svatko tko je radoznao, lako će naći na Internetu njegove video snimke s "terena" pa i onu u kojoj na svom brodu pokazuje staklenku s morskom vodom iz Pacifika koja zaista izgleda kao smjesa neke juhe pune komadića usitnjene plastike. Uznemirujuće, šokantno.

- Što je ovo nego plastična juha – čuje se njegov komentar na videu.

Mreže duhova i bez čovjeka i dalje love ribu. Mauzoleji su to mrtvih riba koje se sapliću u plutajuće mreže bez čovjeka

A ova zakrpa nije nešto što bi pilot u avionu mogao primijetiti u preletu preko oceana, niti ju sateliti mogu snimiti iz Svemira. Komadići smeća dovoljno su usitnjeni da ni pomorci sa svoje palube neće biti svjesni da su uronjeni u plastičnu juhu.

Na Pacifiku ništa nije fiksno, osim smeće čovjeka

No, za one ipak željne dramatičnijih prizora tu je video kapetana Moora dok stoji na onome što je nazvao "mreže duhova". Plutajući otoci zapetljanih mreža, konopaca i bova koje nekontrolirano plutaju Pacifikom i neumorno love ribu bez čovjeka. Takvi otoci ničijih mreža naročito su se pojavili 2011. nakon razornog tsunamija u Japanu.

- Ti otoci imaju brda, podvodne strukture. Ispod njih je mauzolej mrtvih riba jer mreža i dalje lovi. To je i dom stotina riba koje ispod nje plivaju te drugih životinja kojima je ona dom. U Pacifiku ništa nije fiksirano, statično, osim našeg smeća – dramatično je rekao u jednom od svojih videa.

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

Stojeći na jednom takvom otoku zagrebao je rukom preko mreže i podigao komadiće usitnjene plastike koja je sličila na sitne kamenčiće s obale. Komentirao je da su takvi plutajući otoci postali neka vrsta obale na koju se sitna plastika nasukava. Ali bilo je tu čitavih i lako prepoznatljivih komada plastičnih čaša, boca, poklopaca kanti za otpad...

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

No, vratimo se našem razgovoru i njegovu otkriću iz 1997. godine.

- Bio sam uznemiren jer sam u sjevernopacifičkoj tropskoj struji dan za danom vidio plastiku. Nikad nisam to zapisao u brodski dnevnik jer plastika nije bila samo ja jednom mjestu tako da bih morao zabilježiti da je postojala opasnost za naš brod ili za navigiranje – rekao je Moore.

Otkada je "vagnuo" da je na tom mjestu šest puta više plastike od zooplanktona, Moore je postao glasnogovornik oceana i borac protiv plastike. Tome se posvetio i kroz rad svoje organizacije "Algarita Marine Research Foundation".

"Pridoda ne može maknuti plastiku sama od sebe, jednostavno je ispljunuti i probaviti"

Mnogi su ga slušali na mnogobrojnim kongresima i često je na njima govorio, da se problem plastike ne može riješiti rukama. To je i sada potvrdio.

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

- Nema tehnološkog popravka za problem zagađenja plastikom. Ne postoji tehnologija, koja se može kupiti i koja će nas spasiti od zagađenja plastikom. Jedno smanjivanje proizvodnje plastike te prirodne slike te su koje mogu napraviti razliku. Ali priroda ne može maknuti plastiku sama od sebe, jednostavno je probaviti i ispljunuti, ako u prirodu i dalje ubacujemo sve više i više plastike. A upravo to nam se događa – čovjek jednostavno povećava količinu plastike koju priroda ne može svladati i zaista jesmo plastični ljudi – rekao je Moore.

Čak 20 posto oceana plastificirano

Maria je iznijela podatak da je 20 posto oceana "plastificirano" podsjećajući da oceani čine 70 posto površine Zemlje. Toliko je problem velik.

- Katastrofa ne može biti veća od ove. Kad sam kapetana Moora upoznala 2009. godine, rekao je da imamo pet minuta do 12 i da oceani ne mogu "ispljunuti" svu plastiku ako ne zaustavimo njenu proizvodnju odmah – rekla je Maria, a Moore se ubacio: "I sve je gore...".

Nastavio je da ljudi vole misliti da idemo u dobrom smjeru i da male legislativne promjene, koje reguliraju problem, nešto znače i da je to dovoljno dobro.

Foto: screenshot intervju K.D.Hrnjkaš

- Ali nije. Isto je i s klimatskim promjenama. Ne idemo u dobrome smjeru. Pravi je smjer jedino taj da u potpunosti smanjimo i eliminiramo zagađenje ugljikom, a mi ga neprestano povećavamo. Čak i sada u Kini manično iskapamo ugljen kako bi se nosili s hladnom zimom jer smatraju da neće imati dovoljno ugljena. Cijena nafte porasla je, povećava se promet zrakom i promet brodovima, raste uporaba fosilnih goriva kao i proizvodnja kemikalija iz fosilnih goriva. Ne idemo u dobrom smjeru u pogledu klimatskih promjena, ne idemo u dobrom smjeru po pitanju zagađenja plastikom – rekao je Moore i zaključio da je čovjek pokazao nesposobnost da se nosi s problemima koje kreira sam sustav.

"Ne idemo u dobrom smjeru u pogledu klimatskih promjena, niti zagađenja plastikom"

Po njemu zato treba mijenjati sustav, koji se trenutačno oslanja na utrku za profitom. Za Mariu je rješenje da se okrenemo plastici koja je u potpunosti biorazgradiva, kapetan Moore kaže da ona već postoji. Ali ima i onaj ali...

- Novi materijali nisu ekonomski isplativi kao stari materijali. Polimeri, koji su u svakodnevnoj uporabi, postali su toliko česti upravo zato što imaju veliki ekonomski proizvodni potencijal. Ekonomija novih materijala je uvijek skuplja od onih koje tradicionalno koristimo. Čovjek jednostavno mora maknuti profit iz proizvodnje ili nemamo šanse u rješavanju problema – rekao je Charles.

Moramo se nastaviti nadati

U njegovu izlaganju pesimizam se mogao i više nego osjetiti i nakon nekoliko trenutaka šutnje, Maria se ubacila u razgovor sa svjetlom nade.

Foto: Screenshot"Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

- Ali na kraju, Charles, moramo se nastaviti nadati. Napravili smo to (uspjehe op.a) vezano za azbest i DDT, na kraju se svijet mora probuditi i promijeniti. Ako to ne napravimo, nema budućnosti za nove generacije. Mi to jednostavno moramo - rekla je Maria. U ovoj maloj debati kapetan Moore rekao je da nadu nose nove generacije, ali su tu i pametna rješenja.

- Postoji nevjerojatni tehnološki potencijal da društvo postane zeleno. To je već tu. Jedino što nas sprečava da se to i dogodi je profit. Tehnologija (op.a) ne donosi najveći povrat investicija i zato je to najnepopularniji biznis, koji bi netko mogao započeti i u kojem će svi bankrotirati. Zato moramo naći način da zelena rješenja postanu dio novog svijeta, koji se oslanja na kooperaciju, a ne na natjecanju. Ona moraju biti oslonjena na održivost, a ne na profit. Da bi to napravili, moramo mijenjati sistem u potpunosti, a to znači maknuti nesuvislost da se moramo obogatiti i biti "uber" ili super bogati i da moramo imati vlastiti svemirski brod – kritizirao je ovaj prvak aktivizma.

"Ako imate kolijevku za dijete, možete ju kasnije dati drugome na korištenje. To je rješenje"

Slušajući ovu malu debatu kapetana Moorea i Marie, na trenutak sam osjetila kao da je pojedinac, svaki čovjek, vi i ja, gotovo bespomoćan u velikoj igri. Ipak, pitala sam, može li svatko od nas nešto napraviti, a kapetan Moore je kao iz stopa dao jednostavne recepte.

- Morate promišljati o lokalnoj ekonomiji i kupnji lokalnih proizvoda. Kupujte stvari koje nisu zamotane u plastiku i koje su s lokalnog tržišta. Mora postojati oporavak resurasa na lokalnoj razini, a ne uzimati proizvode s udaljenih mjesta koja su daleko od pogleda i daleko od brige. Ja ta mjesta nazivam parkovima oporavka resursa. Ako imate kolijevku za dijete, možete ju kasnije dati drugome na korištenje. Iste materijale, koje ste koristili može koristiti netko drugi – nizao je kapetan Moore. Ovakvim postupkom treba ići prema konceptu Zero waste ili život bez otpada, rekao je.

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

- Zero waste je cirkularna ekonomija, koja bi trebala zamijeniti ekonomiju s dugim lancima opskrbe – rekao je, a Maria je kao zaključnu poruku rekla: - Moramo se zaustaviti jer idemo nizbrdo!

Upaljači, četkice za zube, olovke usred oceana

I na kraju, evo još nekoliko faktografija – dio plastike, koja i dalje pluta na Pacifiku, starija je od 50 godina i prema procjenama stručnjaka s projekta The Ocean Cleanup, u kojem plutajućim branama nastoje uhvatili plastiku, Pacifička zakrpa pokriva 1,6 milijuna četvornih kilometara. U plutajućoj plastici redovito pronalaze upaljače, četkice za zube, olovke, bočice za djecu, mobitele, plastične vrećice, ali i plutajuću drvenu pulpu za koju smatraju da joj je porijeklo toaletni papir koji se ispušta u more. Prema procjenama istraživača, zakrpa se od 1945. povećava deset puta svakog desetljeća.

Foto: Screenshot "Sailing the Ocean of Trash with Cap. C. Moore"

Skoro desetljeće prije nego je Charles Moore pronašao pacifičku zakrpu, istraživači su jednu takvu našli u sjevernom Atlantiku. Već tada su pretpostavili da bi slična tvorba mogla postojati na Pacifiku jer postoje uvjeti za to. Sumnje je kapetan Charles potvrdio.

Prema National Geographicu, oko 54 posto krhotina u pacifičkom otpadu dolazi s kopna Azije i Sjeverne Amerike. Najveći dio te plastike ribarske su mreže, a slično je i sa svim drugim plastičnim otpadom u oceanima.

Ponekad se i 94 posto plutajuće plastike odnosi na krhotine, male čestice ispod površine mora koje je često teško na prvu primijetiti.

Zato kapetan Charles Moore i kritizira naziv "Velika pacifička zakrpa otpada" jer kaže da se sugerira da se radi o opipljivoj plastičnoj masi na koju bi brodovi mogli naletjeti. To nije tako i bliži je termin koji bolje objašnjava stvari je plastična juha. Osobno je predlagao druge nazive, ali oni nisu zaživjeli.

*Svako preuzimanje teksta i slika dozvoljeno uz navođenje autorice i izvora fotografija

Kontakt: hrnjkaskatarina@gmail.com